NP Paklenica

Orijaški klanci Velike i Male Paklenice ne ostavljaju mjesta ravnodušju nad malenkosti čovjeka podno planine. Snaga prirode ovdje nije sustezala svoju nadmoć, ali i dobrostivost prema onima koji je poštuju.
 
Ovdje se nalaze najviši velebitski vrhovi. Paklenica je alpinistička izazovna poslastica. Ime je dobila po smoli crnoga bora, takozvanoj paklini. Planina je autohtoni dom šumama crnoga bora podno kojih teku bistri planinski potoci, snagom vode usječeni u duboke kanjone Paklenice.

Njezino veličanstvo – planina. Nema ljubitelja prirode, bez obzira na to imaju li penjačkih iskustava, ili onih koji su vješti alpinisti, koji se tišinom zahvalnosti neće pokloniti pred ljepotom i izazovima Paklenice.

Ovdje se nalaze najviši i najčudesniji vrhovi Velebita. Vaganski vrh (1757 m) i Sveto brdo (1753 m). Do njih stižu tek iskusni planinari. No, Nacionalni park Paklenica nagrađuje doživljajem posjet i onih koji nemaju baš nikakvih planinarskih iskustava osim želje boraviti među planinama.

Orijaški klanci Velike i Male Paklenice za mnoge su posjetitelje jedan od najatraktivnijih dijelova Parka. Kad se nad čovjekom izdignu četiristometarske litice sa svojim surim sivim naboranim licima teškima desetke tona, iščezne svaka emocija do poštovanja moći i nadmoći prirode.

Kamena lica klanaca na nekim su mjestima tako blizu kao da su spremna na susret koji im je povijesno poznat. Ostaje samo u hodu kroz klance zamišljati silinu vode koja je nekoć tu prolazila. Posjetitelji, naime, danas uglavnom idu kroz suhe klance, iako i danas potoci teku u gornjim tokovima, a u donjem dijelu toka presuše u ljetnim razdobljima.

Za vrijeme zadnjeg ledenog doba najviši su vrhovi Velebita bili prekriveni ledenjacima. Bilo je to vrijeme raspadanja stijena, a tada nije bilo šumskog pokrova koji bi ublažavao eroziju. Zbog velike količine kršja i različitih materijala koje je nanijela erozija, snaga vode koja je tada protjecala bila je ogromna. Tako su potoci, jedini na primorskoj strani Velebita, uspjeli probiti put do mora. Ostala su usječena dva impresivna kanjona s početka ove geološkog „inserta“ iz mnogo složenije povijesti.

More je nadomak planini. Silna je ljepota pogleda s mora na planinu i obrnuto. Najveći dio Nacionalnog parka pripada slijevu Velike Paklenice koji je vrlo dostupan posjetiteljima.

Klanac Velike Paklenice potpuno je prohodan i u donjem dijelu dug dva i pol kilometra. Na njegovom gornjem kraju je najveća okomica na Velebitu – Anića kuk. Stijena visoka 400 metara na karti svakog alpinista itekako je poznata i popularna; zapravo najpoznatija alpinistička točka u Hrvatskoj kojoj u svibnju, na alpinistički slet, hrle penjači iz cijeloga svijeta.

Kilometar po kilometar, Velika Paklenica seže do srca Velebita. Na 500 metara visine nalazi se dolina bez imena – Brezimenjača. U tom se koritu nalaze i glavne šume Parka pa uspon do te doline pruža još jednu ljepotu pogleda na kontrast šume i stijenja.

Mala Paklenica je, kako sam naziv upućuje, manjih dimenzija. Bujica je tu bila slabija. I dok Velikom Paklenicom prolazi lijepo utabana staza, podastrta i običnim šetačima, Malom Paklenicom treba znati vješto kročiti. Potrebne za probijanje kroz šipražje su i ruke, a najuputnije je ići ljeti kada je klanac suh. Divljina Male Paklenice ipak je rezervirana za planinare.  Na samom ulazu u Malu Paklenicu stoji ploča s natpisom „samo za iskusne planinare“ – dakle, ulaznica je iskustvo i poznavanje planine. To je prostor i netaknute divljine vrlo koristan za područje Parka, njegove flore i faune gdje okoliš pulsira u ritmu vlastite izvornosti.

Park je kroz vrijeme, zbog zaštite, proširivao svoje granice. Sa zapadne strane tako su mu svojedobno pripojeni stjenoviti kukovi, Bojinac (1110 m) i masivi Debelog brda ili Višerujna (1632 m) i Badanj (1638 m). Između Bojinca i Višerujna nalazi se najveće „polje“ na primorskoj padini Velebita – Veliko Rujno.

Veliko Rujno je krška depresija, a za Rujansku se kosu kaže da je ostatak prave morene – ledom zdrobljeni materijal različitih veličina koji je pred sobom nekoć nosio silni ledenjak kroz Ribnička vrata. Jedan od najljepših proplanaka Male Paklenice su Velika Močila prekrivena šumom crnoga bora na visini od 850 m. 

Šume, posebice crnoga bora, veliko su bogatstvo Paklenice. Siromašno stanovništvo nekoć je uvelike eksploatiralo drvo, prije svega za ogrjev i obradu, a mnogo je drveća uništeno za potrebe obnove nakon Drugog svjetskog rata. Proglašenje nacionalnog parka spriječilo je daljnje uništavanje te vrijednosti.

Pod šumama se nalazi pola područja Parka. Najviše je bukove šume, a druge po važnosti upravo su šume crnoga bora (Pinus nigra ssp. Illyrica). Biljka je to velikih nadmorskih visina i čini se da raste iz kamena. Do Drugog svjetskog rata iz crnog se bora vadila smola iz koje se dobivala luč za svjetlo i premazivanje drvenih brodova. Ta se luč u narodu zvala paklina pa postoji mišljenje kako je Paklenica upravo po tome i dobila ime.

Na velikim visinama, iznad 1450 m, preživljavanje je teško i za biljke. Od šumskih vrsta nalazi se tek grmoliki bor krivulj (Pinus mugo), no i on je prorijeđen. Kako bi stvorili pašnjake, stočari su krčili teren i tako je smanjeno područje ovog grmolikog bora.

Vegetacija stijena i točila posebna je priča. Plava boja prozorskog zvončića (Campanula fenestrellata), bijeli cvijet alpskog likovca (Daphe alpina) i mnoge endemične planinske vrste mirisom i izgledom oplemenjuju izgled i bioraznolikost planine. U proljeće posjetitelji klancima Velike i Male Paklenice mogu pronaći bijele cvjetiće okruglolisne pjeskarice (Arenaria orbicularis) koji se mogu vidjeti samo tu, i nigdje drugdje.

Fauna je vrlo različita s obzirom na to da se radi o prostoru tako velikog raspona visina. Živa voda koja teče doslovno znači život vrstama. Utvrđeno je 258  vrsta ptica, među kojima i rijetke grabljivice poput surog orla (Aquila chrysaetos), orla zmijara (Circaetus gallicus), sivog sokola (Falco peregrinus), a i bjeloglavi sup (Gyps fulvus) ovo je područje naseljavao do 1999. godine, a nadamo se da će kao rezultat uspostave hranilišta ponovno letjeti pakleničkim klancima.

Ako je impozantnošću i rasponom krila suri orao kralj neba, onda su u svijetu zvijeri na tom mjestu smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), ris (Lynx lynx) i divlja mačka (Felis sylvestris).

Podzemlje je mistično i privlačno. Među 115 speleoloških objekata, u kojima je skriven cijeli jedan svijet mnogobrojnih endemskih vrsta životinja, posjetitelje najviše privlači špilja Manita peć u donjem dijelu Velike Paklenice koja plijeni velikim brojem siga. Istraženo je 175 metara špilje. Dimenzije podzemnih dvorana su zadivljujuće. Najveća je duga 65 m, široka 40 m, a visoka 32 m. Stalagmiti su visoki i preko 20 metara. S vidikovca ispred špilje, smještenog pokraj stijena Zuba Manite peći i Manitog kuka, uživa se u pogledu na najviše vrhove Velebita.

Paklenica nije prostor alpskih vrtova, ali svojim vrhovima, kukovima, položajem i prirodnim obilježjima u samom je vrhu alpinističkih i turističkih odredišta. 

Velebit je iznimna planina. Alpinisti koji imaju iskustvo drugih svjetskih planina i vrhova i dalje svrstavaju Velebit u svoja najživopisnija iskustva.

Izazovan, prekrasan, surov i okrutan, zastrašuje oduševljenjem, traži poštovanje i znanje o planini, izniman domaćin onima koji ga cijene, prostor nezaboravnog iskustva i fascinirajućih pogleda, Velebit je u cijelosti Park prirode, a Paklenica je vila koja s najviših visina nudi svoje vrhove na izazov i poštovanje čovjeku. 

Izvor: https://www.parkovihrvatske.hr/naslovnica